24 sata:

Pravilnik o stalnim sudskim vještacima u formi uredničkog pročišćenog teksta nalazi se na ovoj poveznici.

Naravno, odredbe ovog Pravilnika odnose se na i na stalne sudske vještake za informatiku.

Nadalje, svaki stalni sudski vještak za informatiku primjenjuje odredbe ovog Pravilnika i cijene bodova za obavljene usluge.

Putem sustava e-savjetovanja moguće je pristupiti Javnom savjetovanje o Nacrtu prijedloga  nacionalne strategije kibernetičke sigurnosti.

Agencija za zaÅ¡titu osobnih podataka je pravna osoba s javnim ovlastima, koja samostalno i neovisno obavlja poslove u okviru djelokruga i nadležnosti utvrÄ‘enih Zakonom o zaÅ¡titi osobnih podataka (“Narodne novine”, broj 103/03, 118/06, 41/08, 130/11, 106/12 – pročišćeni tekst.)

Više o djelatnosti, ustrojstvu i rukovođenju Agencijom možete saznati pristupom ovoj poveznici. U slučaju sumnje na kršenje prava, Agenciji se može uputiti upit korištenjem ovog obrasca.

Početnoj stranici Agencije za zaštitu osobnih podataka možete pristupiti putem ove poveznice.

U nastavku možete pogledati promotivni spot Agencije.

Pojam opće nadležnosti (univerzalne jurisdikcije, eng. “universal jurisdiction”) se nalazi u srcu postupaka koji se tiču računalne forenzike i istrage kibernetičkog kriminala (eng. “cybercrime”). Za očekivati je kako će navedeni koncept biti nit vodilja pri kreiranju novih zakonskih propisa i transnacionalne legislative koja regulira područje informatičkog kriminala.

U nastavku se nalazi zanimljiv rad autorice Maje Munivrane koji problematizira navedenu tematiku.

Univerzalna jurisdikcija

Danas se u medijima pojavio kraći, prilično zbrkani (press clipping?) članak u kojemu se navodi kako je “Hrvatska deveta u svijetu po guglanju riječi “porn”, a sve je viÅ¡e i dječje pornografije”. Tom članu možete pristupiti putem ove poveznice.

Iako naslov zasigurno ukazuje na neku vrlo “alarmantnu” pojavu, u stručnim krugovima je dobro poznata činjenica kako otprilike trećinu cjelokupnog Internet prometa čini upravo sadržaj (prijenos Internet stranica, preuzimanje sadržaja i video streaming) koji je vezan uz pornografiju. Zanimljivo je kako dodatnih 15 % prometa čini isti takav sadržaj vezano uz – mačke. U svakom slučaju je nejasan prijelaz koji se u tekstu čini od pretraživanja pornografskih sadržaja (Å¡to nije kažnjivo djelo a vjerojatno niti osobito zabrinjavajuća pojava) ka pretraživanju i manipulaciji sadržajem koji je vezan uz dječju pornografiju, Å¡to je pak kazneno djelo zapriječeno odgovarajućim člancima Kaznenog zakona Republike Hrvatske. Stavljanjem ove dvije činjenice u neposredni slijed kao da se stvara dojam da pretraživanje pornografije koje je, eto, tako prevalentno u Republici Hrvatskoj automatski znači indikator kako se često pristupa i sadržajima dječje pornografije te samim time čine kaznena djela, te kako je taj povezani kompleks implicitno “nepoželjnih” pojava u stalnom porastu. Ovakvim analizama uvijek treba pristupiti kritički i uz odmak, provjeriti izvore te onda izvesti vlastite zaključke, po mogućnosti uz pomoć instrumentarija deskriptivne statistike.

ÄŒlankom se dodatno implicira kako je u hrvatskom druÅ¡tvu pretraživanje Interneta u potrazi za pornografijom neÅ¡to Å¡to je izvanredno ili natprosječno često prisutno u odnosu na druge države. Iako je podatke uvijek moguće “izmučiti” na način da podupru nečiju hipotezu, u nastavku se koriÅ¡tenjem alata Google Trends analizira pretraživanje pojma “porn” u pet država – Republika Hrvatska, Italija, Njemačka, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, i to u zadnjem desetljeću. Pomicanjem strelice miÅ¡a po krivulji moguće je očitati vrijednosti u odgovarajućim točkama za sve države koji ukazuju na to koliko postotaka od ukupnih Google pretraživanja u pojedinoj državi otpada na pojmove u kojima se pojavljuje riječ “porn”. Pritom treba imati na umu da Google pretraživanja čine od 80 do 95 % svih pretraživanja na Internetu, ovisno o tome o kojoj se državi radi, tj. da se navedeni podaci odnose se samo na Google-ov pretraživač te da broj pretraživanja nije isto Å¡to i ukupan generirani Internetski promet. Iako se situacija mijenja iz godine u godinu, hrvatsko druÅ¡tvo ne pretražuje pojam “porn” viÅ¡e od referentnih država. Direktnom analizom na sustavu Google Trend koja se ovdje ne citira zbog sažetosti članka, ukoliko se analiziraju trendovi porasta pretraživanja pojedinih pojmova, moguće je zaključiti kako su svi oni koje ističe Googleov sustav vezani uz općenitu, a ne dječju pornografiju.

U nastavku se izlistavaju slični grafovi za isti panel država u potragama za pojmovima “preteen”, “preteen sex” i “preteen porn” koji se najčešće u praksi mogu povezati uz pretraživanje Interneta za dječjom i maloljetničkom pornografijom.

Pojam “preteen”:

Pojam “preteen sex”:

Opseg podataka je previše malen, tako da nije uopće bilo moguće generirati grafikone.

Pojam “preteen porn”:

Kao Å¡to se vidi iz grafikona,  moguće je zaključiti kako je dramatično opao broj pretraživanja pojma “preteen” koriÅ¡tenjem pretraživača Google, te u zadnjih godinu dana u Republici Hrvatskoj ono čini 3-4 % ukupnog broja pretraživanja dok pretraživanje pojmova “preteen porn” i “preteen sex” čine (zaokruženo) 0 % svih takvih pretraživanja, tj. Googleova analitika ih ne bilježi iz jednostavnog razloga Å¡to ih nema, ili je previÅ¡e malo navedenih pretraživanja. Pritom je potrebno napomenuti kako pretraživanje pojma “preteen” i “preteen porn” nikako samo po sebi ne indicira pretraživanje dječje pornografije, već može biti i dijelom legitimnih pretraživanja, a osobito prvi pojam (npr. u slučaju znanstvenih istraživanja, medicine i sl.) Nadalje, koriÅ¡tenje pretraživača je vjerojatno najrjeÄ‘i način potrage za ovakvim sadržajima jer se njima u praksi daleko češće pristup na druge načine koje pretraživači Interneta ne bilježe.

Korištenjem ove vrlo grube analize moguće je zaključiti kako su rezultati vezani uz Hrvatsku pa i trendovi vjerojatno upravo obrnuti od onih koje bi neinformirani čitatelj mogao iščitati iz citiranog članka, osim činjenice da pretraživanje općenitog pornografskog sadržaja nije kažnjivo u Republici Hrvatskoj. No, valja napomenuti kako je zaista moguće da je sve više otkrivenih kaznenih djela koja se tiču dječje pornografije, što samo djelomično može biti korelirano s pretraživanjem Interneta za pojmovima koji mogu biti povezani uz sadržaje koji se tiču dječje pornografije ali bi zasigurno postojali veliki problemi da se uspostavi korelacija a kamoli kauzalitet s pretraživanjem Interneta za općim pornografskim sadržajem. Osim toga, kaznena djela iz ove domene nisu vezana samo uz Internet, već se mogu počiniti i direktnim snimanjem takvih sadržaja.

Nažalost, senzacionalističko prikazivanje ove tematike u medijima više je uobičajena praksa nego iznimka a za pravi pregled situacije najbolje je posegnuti za kvantitativnim pokazateljima.

U NN br. 38/14 objavljen je novi Pravilnik o stalnim sudskim vještacima 

Reporteri bez granica izdali su svoje izvješće za 2014. godinu o državama koje su neprijatelji Interneta, tj. filtriraju i onemogućavaju mu pristup.

Izvješću je moguće pristupiti putem ove poveznice.

MUP RH pokrenuo je Web aplikaciju putem koje je moguće prijaviti sadržajae na Internetu za koje postoji sumnja kako su nezakoniti i odnose se na različite oblike iskorištavanja ili zlostavljanja djece.

Projekt (Web aplikacija) naziva se Red Button, a moguće joj je pristupiti putem Internet stranice Red Button korištenjem ove poveznice.

Edukativni video s YouTube kanala MUP RH:

(članak je objavljen na portalu rep.hr 08.01.2013. godine)

Nedavni napad skupine Anonymous na dio Vladinih stranica i ranije je bio kazneno djelo, a po novom Kaznenom zakonu može biti kažnjen zatvorom u trajanju do pet godina.

Rep.hr već je pisao o izmjenama u novom Kaznenom zakonu, a sada smo za nekoliko komentara upitali sudskog vještaka za informatiku i telekomunikacije Sašu Aksentijevića.

Jedna od novosti je potencijalno kažnjavanje neprikladnih komentara na Internetu. Kako će anonimni komentatori biti sankcionirani?

Promjenama Kaznenog zakona na kojima je radna skupina radila od 2009. godine, hrvatski je Kazneni zakon dodatno usklađen s europskom pravnom stečevinom. Na korištenje računala i računalnih mreža odnosi se clanci 147, 148 i 149 kojima se kažnjavaju sramoćenje, klevetanje i uvreda, između ostalog izneseni korištenjem računalnog sustava i mreže. Pritom treba napomenuti da ukoliko uvrijeđeni uzvrati uvredom, sud može počinitelja osloboditi kazne, a oslobođenje može uslijediti i ako se ocijeni da je počinitelj izazvan ili ukoliko je omalovažavanje počinjeno radi zaštite drugih opravdanih interesa.

Možete li malo pojasniti zvučno snimanje nejavno izgovorenih riječi neke osobe? Je li to dozvoljeno ako se osobu upozori da se razgovor snima?

Tko je odgovoran (tj. potencijalni tuženik) za sramoćenje, klevetanje i uvredu na portalima i forumima – urednik web stranice ili počinitelj? Ako je urednik – ne bi li onda Facebook i druge druÅ¡tvene mreže trebale biti odgovorne za ono napisano na njihovoj web stranici.

Kako će zakon izgledati na primjeru Facebooka? Jesu li kažnjivi i komentari (uvrede) osobne prirode?

Kako se zakon odnosi prema hakerima?

Bi li nedavno XSS napad na dio vladinih stranica teoretski mogao biti kažnjen zatvorom do tri godine? Jesu li takva djela do sada bila nekažnjiva?

Od 1.1.2013. na snazi je novi Kazneni zakon koji se izrađivao od 2009. godine. Cijeli tekst možete pročitati na portalu Večernjeg lista (objavljeno 31.12.2012.), a ovdje se donosi samo pregled najvažnijih novih kaznenih djela iz domene korištenja računala i računalnih mreža.

“Anonimni forumaÅ¡i, oprez

I anonimni bi se forumaši trebali čuvati odredbe prema kojoj za uvredu koja se počini putem medija, pa i interneta (!), prijeti kazna do 180 dnevnih iznosa, koji ovise o prihodima i nužnim troškovima počinitelja, ali ne mogu biti manji od 20 kuna i veći od 10.000 kuna. Mogu se izvući samo ako dokažu da je omalovažavanje počinjeno radi zaštite drugih opravdanih interesa.

Za snimanje razgovora bez znanja sugovornika do tri godine zatvora

Snimanje telefonskih i drugih razgovora bez znanja sugovornika kao i neovlaÅ¡teno prisluÅ¡kivanje te prenoÅ¡enje takvog sadržaja strože se kažnjava – do tri godine zatvora. MeÄ‘utim, za novinare, privatne detektive, zviždače… bitno je da nema kaznenog djela ako se to učini u javnom ili drugom interesu koji je pretežniji od interesa zaÅ¡tite privatnosti snimane ili prisluÅ¡kivane osobe. Osobito političari trebaju voditi računa o čemu pričaju off record jer nikad ne znaju Å¡to se i kada može upotrijebiti protiv njih.

Kažnjiv neovlašteni pristup računalnom sustavu i podacima

NeovlaÅ¡teni pristup računalnom sustavu ili podacima (tzv. hacking) kažnjava se do godine zatvora, s tim da je kažnjiv već i pokuÅ¡aj, a ako je riječ o sustavu državnog ili tijela jedinice lokalne samouprave ili trgovačkog druÅ¡tva od javnog interesa moguća je kazna i do tri godine zatvora. Ista kazna prijeti i onome tko ometa ili oteža rad ili koriÅ¡tenje računalnog sustava ili računalnu komunikaciju, za oÅ¡tećenje ili neovlaÅ¡teno presretanje računalnih podataka te za računalno krivotvorenje.”

Originalni članak objavljen u Večernjem listu, 13.0.2012. godine

Prošli tjedan već su se pojavili neki komentari činjenice kako je najavljeno penaliziranje vlasnika nekoliko Internet stranica na kojima su objavljeni popisi poreznih dužnika na način da je dodan filter za pretraživanje, npr. komentar Radoslava Dejanovića s portala monitor.hr . Takvi su komentari mahom dosta subjektivni, no neovisno o tome, začudno je nesnalaženje čelnika tijela kao što je Agencija za zaštitu osobnih podataka u ovako jednostavnoj situaciji a koja zasigurno spada u temeljnu domenu njihove nadležnosti.

Objava ovog popisa prema odgovarajućim kriterijima postala je zakonski dozvoljena po ishitrenoj promjeni Općeg poreznog zakona (NN 78/12), u primjeni od 21.07.2012. godine.

Pogledajmo što kaže Zakon o zaštiti osobnih podataka. U članku 7, podstavci 6 i 7 jasno stoji:

“Osobni podaci smiju se prikupljati i dalje obraÄ‘ivati isključivo:

…

– ako je obrada podataka nužna radi ispunjenja zadataka koji se izvrÅ¡avaju u javnom interesu ili u izvrÅ¡avanju javnih ovlasti  koje ima voditelj zbirke podataka ili treća strana kojoj se podaci dostavljaju

– ako je obrada podataka nužna u svrhu zakonitog interesa  voditelja zbirke osobnih podataka ili treće strane kojoj se podaci otkrivaju, osim kada prevladavaju interesi zaÅ¡tite temeljnih prava i sloboda ispitanika iz članka 1. stavka 2. ovoga Zakona, ili …

…”

Neki komentatori već su ispravno uočili kako je gotovo neobjaÅ¡njivo da podizvoÄ‘ač Porezne uprave nije dodao jednostavan filter i polje za pretraživanje, na Å¡to se svodi “inkriminirana” obrada podataka nekoliko Internet-poduzetnika, Å¡pekulirajući kako se razlog može kretati od temeljne nesposobnosti i neshvaćanja modernog odnosa vlasti i stanovniÅ¡tva kroz sustave e-vladanja (e-governance), pa sve do namjernog otežavanja obrade s nepoznatim ciljem, kad su svi podaci već jednom transparentno objavljeni.

No, ukoliko se prouči podstavak 7.,  uočit će se kako je doista zakonit interes javnosti lakÅ¡a obrada i pretraživanje podataka koje je javnosti, dakle trećoj strani, otkrila sama Porezna uprava! Tko god tvrdi suprotno, morat će dobro dokazati kako su prava onih čiji su podaci obraÄ‘eni i objavljeni, naruÅ¡ena na način da je – dodan filter za pretraživanje. Već ovaj stavak je dovoljan za dokazivanje legalnosti postupaka onih koji su javno objavljene podatke preuzeli i iznova objavili – bez promjene – a samo uz dodavanje filtera i polja za pretraživanje.

Na stranicama http://duznici.porezna-uprava.hr/ na kojiima je objavljen “službeni” i “nepretraživi” popis poreznih dužnika nigdje nije istaknuto kako se podaci ne smiju dalje koristiti, ili da su samo za osobnu uporabu, kako je npr. uobičajeno kod nekih podataka organizacija poput FINA-e ili SKDD. Nema prihvata Općih uvjeta, niti se traži registracija korisnika. Navodi se samo znakom zaÅ¡tite autorskih prava kako je frontend baze podataka proizvod jednog poduzeća, a po lakoći s kojom su svi podaci preuzeti jasno je kako je to poduzeće propustilo podatke zaÅ¡tititi od preuzimanja, iz čega bi se implicitno moglo pročitati kako su ti podaci javno dostupni u svojoj cijelosti i samim time raspoloživi javnosti na dalje koriÅ¡tenje – budući da je već desetljećima pravilo da se u protivnom baze podataka zaÅ¡tićuju od mogućnosti preuzimanja u cijelosti. Nije analizirana niti činjenica kako je popis “zamrznut” na jedan datum u proÅ¡losti sto govori o očitoj nemogućnosti da se objavljuje svježi popis dužnika u realnom vremenu ili makar po dnevnoj transakcijskoj obradi, Å¡to pak baca sjenu na vjerodostojnost takvih informacija (iako je naveden datum na koji popis vrijedi, a to je trenutačno 24.07., od tog datuma je proÅ¡lo gotovo 3 tjedna i na njemu se joÅ¡ nalaze imena ljudi koji su u meÄ‘uvremenu svoj dug podmirili – stoga se doista postavlja i pitanje svrhe takvog popisa).

Na kraju krajeva, s nevjerojatnim graniči postupak u kojemu se javno objavljuju podaci, a onda se njihova dalja obrada pokuÅ¡ava kazniti? Deseci novina i portala “obradili” su podatke na način da su objavili najveće dužnike po odgovarajućim kriterijima, jesu li i oni u prekrÅ¡aju, prema miÅ¡ljenju Agencije? Obrada tih podataka u tablicama u pratećoj grafičkoj obradi teksta u novinama ili na Internet portalima zasigurno je – naknadna i nedozvoljena obrada podataka?!?

Ako su neki zakoni arhaični i nespojivi s modernom praksom, treba ih mijenjati. Ako se mogao mijenjati Opći porezni zakon kako bi se javno objavile tisuće podataka koji su do jučer bili zabranjeni za objavljivanje, može se mijenjati i Zakon o zaštiti osobnih podataka, ukoliko je neadekvatan, a slučajevi poput ovoga definitivno na njega bacaju sjenu.

Nažalost, iako smo u 2012. godini, cijela ova situacija jasno oslikava zbrku koja kod nas postoji po pitanju odnosa javne uprave, informacijske sigurnosti te zaštite podataka i informacija, a pomalo i kvalitete pružene javne usluge, odnosno informacije.

Na portalu sistemac.carnet.hr objavljen je intervju pod naslovom – “Je li zavrÅ¡ilo zlatno doba Interneta?”.

Je li zavrÅ¡ilo zlatno doba Interneta – intervju sa stalnim sudskim vjeÅ¡takom za informatiku i telekomunikac…

Sloboda, privatnost i anonimnost na Internetu

“Sloboda” i “privatnost” na Internetu česte su teme rasprava, osobito kada javnost osvijesti mogućnost ograničenja nečega Å¡to smatraju minimalnim opsegom svoje “slobode”. Pravo je pitanje Å¡to bi trebali biti “sloboda” ili “privatnost” na Internetu i je li Internet zapravo zamiÅ¡ljen kao platforma kojoj je cilj garantirati “slobodu” i “privatnost” razmjene informacija?

Vrlo često, razgovori o tim temama u biti su razgovori o anonimnosti. Ljudi smatraju kako je njihovo pravo biti anonimnim i nepoznatim na Internetu, te kako je način njihovog korištenja Interneta zajamčeno tajan i nepoznat svima osim njima samima. Međutim, Internet koji u svojoj tehnološkoj podlozi ima jasno definiranje pošiljatelja i primatelja svih poruka i paketa koji putuju mrežom te održavanje njihovog integriteta, nije zamišljen kao infrastruktura koja garantira anonimnost, već upravo suprotno tome. Druga je stvar činjenica kako se u određenoj točci razvoja Interneta, kada sustavi kontrole nisu bili dovoljno razvijeni kao niti objektivna politička potreba za njima, korisnicima moglo činiti kako su njihove akcije anonimne, privatne i samim time – „slobodne“.

Pitanje anonimnosti na Internetu nije pitanje tehničke ili socioloÅ¡ke, već političke prirode. Desetak godina postoji Å¡iroko raspoloživa i jeftina tehnologija kojom se anonimnost na Internetu može dokinuti gotovo “jednim potezom”. S praktičnog stajaliÅ¡ta, pet je temeljnih poteza kojima se to može osigurati:

1. Svaka pristupna točka ureÄ‘aja na Internetu ima točno odreÄ‘enu IP adresu kojom se identificiraju radnje koje s s nje učinjene i tako se dolazi do ureÄ‘aja koji je za neÅ¡to koriÅ¡ten. Naravno, na taj se način ne identificira jasno osoba koja je ureÄ‘aj koristila. Za nedvojbenu identifikaciju korisnika trebalo bi osigurati da svako računalo, telefon ili dlanovnik koristi biometrijsku identifikaciju korisnika. Biometrijske su tehnologije sastavni dio dlanovnika i prijenosnika već čitavo desetljeće a postoje i druge mogućnosti (npr. prepoznavanje lica kod ureÄ‘aja s kamerom). Postoji čitav niz mogućnosti koje se mogu implementirati na strani pružatelja usluga – npr. da se svaka usluga na razini aplikacije ili pristup Internetu može osigurati samo korisniku s provjerenim identitetom, čime se troÅ¡ak i teret autorizacije prenosi na pružatelja Internet ili aplikativnih usluga. Sve navedeno države mogu vrlo jednostavno ugraditi u svoje zakonske propise a najnoviji smjerovi kretanja ove pojavnosti u smislu SOPA-e, PIPA-e i ACTA-e dodatno podcrtavaju provedbu ove mogućnosti u praksi.

2. U slučaju poduzeća ili organizaciju, jednu vanjsku IP adresu mogu koristiti stotine računala unutar mreže pa je teško točno identificirati korisnika iza takve IP adrese. Budući da su velike firme naviknute pratiti promet unutar svoje mreže iz poslovnih razloga, zbog sprečavanja neovlaštenog transfera poslovnih podataka, zbog otkrivanja tehničkih poteškoća u svojim mrežama ili jednostavno zato što to traže sustavi certifikacije i revizije informacijskih sustava, zakonodavac ima mogućnost postaviti obvezu praćenja, čuvanja i bilježenja podataka o internom prometu unutar mreža poduzeća ili organizacija samim tim poduzećima i organizacijama.

3. Sve države već imaju centraliziranu točku ili točke koje imaju mogućnost praćenja i nadziranja Internet prometa u ključnim točkama, dakle infrastruktura za krovno praćenje prometa je funkcionalna. Takve su točke često povezane uz tajne službe, policiju i vojsku a mogu služiti kao kohezijski centar napora za potpunim dokidanjem anominosti nacionalnog dijela Internet prometa.

4. Naposlijetku, moguće je vrlo efikasno pratiti i izbjegavati mjere anonimizacije prometa kroz specijalizirane servise. Velika poduzeća već su u mogućnosti filtrirati i zabranjivati takav promet kroz mreže, a takoÄ‘er, jedna je zakonska odredba dovoljna da se promet preko takvih mreža zabrani na razini poduzeća ili pružatelja usluga. Paradoksalno, sustavi za anonimizaciju prometa bazirani na privatnim mrežama dobro su funkcionalni samo ako su Internet sustavi “otvoreni” i dozvoljavaju anonimnost. Kada to ne bi jednom bio slučaj, većina bi u kratkom roku postali vrlo neefikasnima. Svi hibridni sustavi te vrste lako bi se zakonom mogli proglasiti nezakonitima a njihova upotreba kažnjivima. U ovom bi se slučaju mogla povući paralela sa spojevima koji su analogni ilegalnim drogama a koji su inicijalno izumljeni kako bi se “doskočilo” zakonskim zabranama “pravih” droga. Vrlo brzo, zakoni su se prilagodili pa su počeli zabranjivati i analoge, a u zadnje vrijeme su počeli ići i joÅ¡ Å¡irim obuhvatom svojih odredbi protiv kreativnosti njihovih izumitelja.

5. Kičmu Interneta kontrolira ograničeni broj zemalja koje usko suraÄ‘uju i bilo bi dovoljno da nekoliko njih uvede zakone protiv anonimnosti na Internetu, da bi posljedično ili zbog političkog pristupa, i druge zemlje morale poÅ¡tovati navedena pravila, ili bi se Internet “podijelo” na viÅ¡e mreža na kojima vrijede različita pravila Å¡to je teÅ¡ko za očekivati.

Kao Å¡to je pokazano u ovom kratkom osvrtu, anonimnost na Internetu u temeljnoj idejnoj zamisli Interneta ne postoji, kao niti u praksi. Tehnički je već sada vrlo jednostavno moguće provesti mjere protiv anonimnosti čiji troÅ¡ak države mogu u većini jednostavno prebaciti na poslovni sektor. Pravo je pitanje – zaÅ¡to to JOÅ  nije učinjeno, u ovoj sveobuhvatnoj mjeri apokaliptičnog gubitka privatnosti i anonimnosti pri koriÅ¡tenju Interneta, kakva je ovdje izložena?

Temeljni razlog tome treba tražiti u sljedećem: iako je ova tvrdnja Å¡pekulativna i subjektivna, – percipirana količina vrijednosti (ekonomske i neekonomske, ili bolje rečeno, one koju je teÅ¡ko ekonomski kvantificirati) koju države i poslovni sektor deriviraju iz prividno “slobodnog” Interneta joÅ¡ uvijek je veća od iste takve dobiti koja bi bila izvedena u slučaju Interneta na kojemu su korisnici jasno identificirani. Navodna anonimnost koriÅ¡tenja Interneta pruža ogromne mogućnosti analize tržiÅ¡ta i ljudskog ponaÅ¡anja, koji ukoliko su pravilno obraÄ‘eni kvantitativnim i statističkim metodama pružaju neprikosnoveno vrelo uzorkovanja i državama i korporacijama. Isto je i s političkim i strateÅ¡kim koristima koje se mogu izvesti iz informacija koje Internetom razmjenjuju pojedinci koji misle da su anonimni tijekom svog koriÅ¡tenja Interneta. Osim toga, u većini slučajeva, za većinu mogućih svrha, dovoljno je znati da je netko točno neki korisnik ili s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da je netko točno neki korisnik i nije potrebno ići u nedvojbeno dokazivanje identiteta koje je obavezni dio sudskih procesa.

Budućnost Interneta zasigurno je u direktnoj identifikaciji svih korisnika i njihovog načina koriÅ¡tenja Mreže svih mreža, na direktan ili posredan način, a ne u utopiji slobodnog cyber-svijeta u kojoj su korisnici servisa anonimni pojedinci. Kao i do sada, vjerojatno će prijelaz i sadaÅ¡nje, mutne paradigme “slobodnog” Interneta u posve kontrolirani Internet ići preko zakonskih propisa, a koriÅ¡tenjem tehnologije i disruptivnih dogaÄ‘aja kakav je bio napad 11. rujna 2001. u SAD, donoÅ¡enjem zakonskih propisa pod krinkom “zaÅ¡tite ljudskih prava”, i kako bi se spriječila Å¡iroka rasprava svih zainteresiranih.

Male i zavisne države u opisanom procesu zasigurno neće imati svoju ravnopravnu riječ već će biti prepuštene stihiji velikih mentora i protektora, a mogle bi zapravo biti među prvima koje će uvesti nove „metode“ i „tehnologije“, kako bi poslužile kao test poligon velikima, ali i pokazale svoju spremnost za suradnju „vlastitim primjerom“.

Uostalom, treba se sjetiti onoga što je jasno izrekao predsjednik uprave Sun Microsystemsa u siječnju 1999. godine kada su ga analitičari pitali o pravima i privatnosti potrošača u slučaju pokušaja da tadašnji vodeći proizvođač računalnih procesora u njih implementira tehnologiju za prikupljanje povratnih informacija od potrošača:

“To je priča-varalica. Privatnost ionako ne postoji.

Naviknite se na to!”

Na Internetu je slobodno raspoloživ program Vlade za 2011.-2015. Informatika se spominje uglavnom na stranicama 58 i 59, usput i općenito, pri čemu je ukidanje Središnjeg državnog Ureda za e-Hrvatsku jedan od (navodno) prvih konkretnih koraka nove Vlade u ovom području, a koordinacija sustava ide pod Ministarstvo uprave. U svakom slučaju, zanimljiv potez na početku 2012. godine u uslužnoj ekonomiji kao što je Hrvatska, koja umnogome ovisi o informacijskim tehnologijama i informacijskoj sigurnosti.

S druge strane, ukidanje Državnog ureda za e-Hrvatsku možda i ne bi bila tako loša ideja budući da se taj ured u praksi i nije osobito uspješno bavio onim što bi mu trebao biti mandat.

Program Vlade RH za mandat 2011. – 2015.

Informaciju s ovog bloga u nekoliko sati prenijeli su portal rep.hr, te monitor.hr.

Maloprije je na radio stanicama gosp. Borovec, glasnogovornik MUP RH prenio informaciju kako će gosp. Mamić biti pozvan na obavijesni razgovor zbog sumnje u neovlašteno pribavljanje informacija, odnosno zbog potencijalnog kaznenog djela odavanja službene tajne.

Neovisno o meritumu stvari te je li djelo počinjeno, pozitivno je što se javnost u RH, makar i na negativnim primjerima, senzibilizira za problematiku sigurnosti informacija. Još bi bilo bolje kada bi se dodatni napori uložili u prevenciju a ne reaktivno postupanje kod svih koji drže i upravljaju informacijama bilo koje vrste (službena tajna, poslovne informacije), a koje moraju ostati povjerljive, raspoložive i nepromijenjenog integriteta.

Vrlo “zanimljiv” razvoj situacije u USA … SOPA.