Sloboda, privatnost i anonimnost na Internetu

“Sloboda” i “privatnost” na Internetu česte su teme rasprava, osobito kada javnost osvijesti mogućnost ograničenja nečega Å¡to smatraju minimalnim opsegom svoje “slobode”. Pravo je pitanje Å¡to bi trebali biti “sloboda” ili “privatnost” na Internetu i je li Internet zapravo zamiÅ¡ljen kao platforma kojoj je cilj garantirati “slobodu” i “privatnost” razmjene informacija?

Vrlo često, razgovori o tim temama u biti su razgovori o anonimnosti. Ljudi smatraju kako je njihovo pravo biti anonimnim i nepoznatim na Internetu, te kako je način njihovog korištenja Interneta zajamčeno tajan i nepoznat svima osim njima samima. Međutim, Internet koji u svojoj tehnološkoj podlozi ima jasno definiranje pošiljatelja i primatelja svih poruka i paketa koji putuju mrežom te održavanje njihovog integriteta, nije zamišljen kao infrastruktura koja garantira anonimnost, već upravo suprotno tome. Druga je stvar činjenica kako se u određenoj točci razvoja Interneta, kada sustavi kontrole nisu bili dovoljno razvijeni kao niti objektivna politička potreba za njima, korisnicima moglo činiti kako su njihove akcije anonimne, privatne i samim time – „slobodne“.

Pitanje anonimnosti na Internetu nije pitanje tehničke ili socioloÅ¡ke, već političke prirode. Desetak godina postoji Å¡iroko raspoloživa i jeftina tehnologija kojom se anonimnost na Internetu može dokinuti gotovo “jednim potezom”. S praktičnog stajaliÅ¡ta, pet je temeljnih poteza kojima se to može osigurati:

1. Svaka pristupna točka ureÄ‘aja na Internetu ima točno odreÄ‘enu IP adresu kojom se identificiraju radnje koje s s nje učinjene i tako se dolazi do ureÄ‘aja koji je za neÅ¡to koriÅ¡ten. Naravno, na taj se način ne identificira jasno osoba koja je ureÄ‘aj koristila. Za nedvojbenu identifikaciju korisnika trebalo bi osigurati da svako računalo, telefon ili dlanovnik koristi biometrijsku identifikaciju korisnika. Biometrijske su tehnologije sastavni dio dlanovnika i prijenosnika već čitavo desetljeće a postoje i druge mogućnosti (npr. prepoznavanje lica kod ureÄ‘aja s kamerom). Postoji čitav niz mogućnosti koje se mogu implementirati na strani pružatelja usluga – npr. da se svaka usluga na razini aplikacije ili pristup Internetu može osigurati samo korisniku s provjerenim identitetom, čime se troÅ¡ak i teret autorizacije prenosi na pružatelja Internet ili aplikativnih usluga. Sve navedeno države mogu vrlo jednostavno ugraditi u svoje zakonske propise a najnoviji smjerovi kretanja ove pojavnosti u smislu SOPA-e, PIPA-e i ACTA-e dodatno podcrtavaju provedbu ove mogućnosti u praksi.

2. U slučaju poduzeća ili organizaciju, jednu vanjsku IP adresu mogu koristiti stotine računala unutar mreže pa je teško točno identificirati korisnika iza takve IP adrese. Budući da su velike firme naviknute pratiti promet unutar svoje mreže iz poslovnih razloga, zbog sprečavanja neovlaštenog transfera poslovnih podataka, zbog otkrivanja tehničkih poteškoća u svojim mrežama ili jednostavno zato što to traže sustavi certifikacije i revizije informacijskih sustava, zakonodavac ima mogućnost postaviti obvezu praćenja, čuvanja i bilježenja podataka o internom prometu unutar mreža poduzeća ili organizacija samim tim poduzećima i organizacijama.

3. Sve države već imaju centraliziranu točku ili točke koje imaju mogućnost praćenja i nadziranja Internet prometa u ključnim točkama, dakle infrastruktura za krovno praćenje prometa je funkcionalna. Takve su točke često povezane uz tajne službe, policiju i vojsku a mogu služiti kao kohezijski centar napora za potpunim dokidanjem anominosti nacionalnog dijela Internet prometa.

4. Naposlijetku, moguće je vrlo efikasno pratiti i izbjegavati mjere anonimizacije prometa kroz specijalizirane servise. Velika poduzeća već su u mogućnosti filtrirati i zabranjivati takav promet kroz mreže, a takoÄ‘er, jedna je zakonska odredba dovoljna da se promet preko takvih mreža zabrani na razini poduzeća ili pružatelja usluga. Paradoksalno, sustavi za anonimizaciju prometa bazirani na privatnim mrežama dobro su funkcionalni samo ako su Internet sustavi “otvoreni” i dozvoljavaju anonimnost. Kada to ne bi jednom bio slučaj, većina bi u kratkom roku postali vrlo neefikasnima. Svi hibridni sustavi te vrste lako bi se zakonom mogli proglasiti nezakonitima a njihova upotreba kažnjivima. U ovom bi se slučaju mogla povući paralela sa spojevima koji su analogni ilegalnim drogama a koji su inicijalno izumljeni kako bi se “doskočilo” zakonskim zabranama “pravih” droga. Vrlo brzo, zakoni su se prilagodili pa su počeli zabranjivati i analoge, a u zadnje vrijeme su počeli ići i joÅ¡ Å¡irim obuhvatom svojih odredbi protiv kreativnosti njihovih izumitelja.

5. Kičmu Interneta kontrolira ograničeni broj zemalja koje usko suraÄ‘uju i bilo bi dovoljno da nekoliko njih uvede zakone protiv anonimnosti na Internetu, da bi posljedično ili zbog političkog pristupa, i druge zemlje morale poÅ¡tovati navedena pravila, ili bi se Internet “podijelo” na viÅ¡e mreža na kojima vrijede različita pravila Å¡to je teÅ¡ko za očekivati.

Kao Å¡to je pokazano u ovom kratkom osvrtu, anonimnost na Internetu u temeljnoj idejnoj zamisli Interneta ne postoji, kao niti u praksi. Tehnički je već sada vrlo jednostavno moguće provesti mjere protiv anonimnosti čiji troÅ¡ak države mogu u većini jednostavno prebaciti na poslovni sektor. Pravo je pitanje – zaÅ¡to to JOÅ  nije učinjeno, u ovoj sveobuhvatnoj mjeri apokaliptičnog gubitka privatnosti i anonimnosti pri koriÅ¡tenju Interneta, kakva je ovdje izložena?

Temeljni razlog tome treba tražiti u sljedećem: iako je ova tvrdnja Å¡pekulativna i subjektivna, – percipirana količina vrijednosti (ekonomske i neekonomske, ili bolje rečeno, one koju je teÅ¡ko ekonomski kvantificirati) koju države i poslovni sektor deriviraju iz prividno “slobodnog” Interneta joÅ¡ uvijek je veća od iste takve dobiti koja bi bila izvedena u slučaju Interneta na kojemu su korisnici jasno identificirani. Navodna anonimnost koriÅ¡tenja Interneta pruža ogromne mogućnosti analize tržiÅ¡ta i ljudskog ponaÅ¡anja, koji ukoliko su pravilno obraÄ‘eni kvantitativnim i statističkim metodama pružaju neprikosnoveno vrelo uzorkovanja i državama i korporacijama. Isto je i s političkim i strateÅ¡kim koristima koje se mogu izvesti iz informacija koje Internetom razmjenjuju pojedinci koji misle da su anonimni tijekom svog koriÅ¡tenja Interneta. Osim toga, u većini slučajeva, za većinu mogućih svrha, dovoljno je znati da je netko točno neki korisnik ili s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da je netko točno neki korisnik i nije potrebno ići u nedvojbeno dokazivanje identiteta koje je obavezni dio sudskih procesa.

Budućnost Interneta zasigurno je u direktnoj identifikaciji svih korisnika i njihovog načina koriÅ¡tenja Mreže svih mreža, na direktan ili posredan način, a ne u utopiji slobodnog cyber-svijeta u kojoj su korisnici servisa anonimni pojedinci. Kao i do sada, vjerojatno će prijelaz i sadaÅ¡nje, mutne paradigme “slobodnog” Interneta u posve kontrolirani Internet ići preko zakonskih propisa, a koriÅ¡tenjem tehnologije i disruptivnih dogaÄ‘aja kakav je bio napad 11. rujna 2001. u SAD, donoÅ¡enjem zakonskih propisa pod krinkom “zaÅ¡tite ljudskih prava”, i kako bi se spriječila Å¡iroka rasprava svih zainteresiranih.

Male i zavisne države u opisanom procesu zasigurno neće imati svoju ravnopravnu riječ već će biti prepuštene stihiji velikih mentora i protektora, a mogle bi zapravo biti među prvima koje će uvesti nove „metode“ i „tehnologije“, kako bi poslužile kao test poligon velikima, ali i pokazale svoju spremnost za suradnju „vlastitim primjerom“.

Uostalom, treba se sjetiti onoga što je jasno izrekao predsjednik uprave Sun Microsystemsa u siječnju 1999. godine kada su ga analitičari pitali o pravima i privatnosti potrošača u slučaju pokušaja da tadašnji vodeći proizvođač računalnih procesora u njih implementira tehnologiju za prikupljanje povratnih informacija od potrošača:

“To je priča-varalica. Privatnost ionako ne postoji.

Naviknite se na to!”