U veljači 2009 godine objavljen je na ovim stranicama članak pod nazivom “Sudski priznati forenzički program“.

Ovih dana u medijima su se pojavili članci koji govore o tome kako ovaj ili onaj računalni program nije “profesionalni forenzički program”, pa stoga dokazi pribavljeni istim nose sa sobom sumnju u njhovu ispravnost.

Uz dužno poštovanje prema temeljnim principima računalne (i svake druge) forenzike, a osobito prema principima dokumentiranosti lanca posjedovanja dokaznog materijala i nepromjenjivosti dokaza, mislim da je ovo pravo mjesto da se još jednom istakne činjenica kako ne postoje “profesionalni” i “neprofesionalni” računalni programi za forenziku, postoje samo metode koje sudski vještaci koriste i one koje ne bi trebali koristiti jer mogu kompromitirati dokaze a samim time i aplikacije koje mogu biti podesne ili nepodesne za forenzičku uporabu što nema nikakve veze s cijenom ili “komercijalnošću” programa koji se koriste.

Svi sudski vještaci informatike jako dobro znaju kako su među najjačim i najkorisnijim forenzičkim alatima neki koji su nekomercijalni i svaki sud će prihvatiti dokaze pribavljene na taj način ukoliko se može pokazati njihova ispravnost i ako se mogu reproducirati koristeći znanstvene metode i empirijski pristup. Priča o komercijalnim programima kao jedinim koji se mogu koristiti na sudu plasira se najčešće od strane nekih zastupnika tvrtki koje proizvode te programe a koje uglavnom nemaju zaposlenog niti jednog vještaka informatike (i/ili) telekomunikacija koji bi u praksi izradio poneko vještačenje na sudu.

Stoga, još jednom podsjećam na članak iz veljače 2009. godine.