U iskrenim razgovorima između CIO-a (kada nitko sa strane ne sluša…) može se čuti “prava istina” o tome na što liči rukovoditi informatičkom funkcijom u velikim organizacijama. Traže se projekti za koje se ne osiguravaju sredstva, organizacija ne shvaća uopće koja je pozicija informatike u poslovanju i koji su njeni ciljevi, ne postoji metrika kojom se mjeri uspješnost, informatika i vezane discipline (informacijska sigurnost, oporavak od katastrofe, kontinuitet poslovanja) često se percipiraju isključivo kao trošak a prava važnost se vidi samo po broju paničnih poziva kada i najmanja sitnica zakaže. U organizacijskom smislu, čak i u tvrtkama koje su renomirane u svojim granama, vrlo često vlada posvemašnja konfuzija i posve je nejasno kome informatika odgovara. Često se može vidjeti organizacijska bastardizacija i posvemašnja konfuzija u okviru koje se informatika smješta tamo gdje nekome tko o tome odlučuje ad hoc padne na pamet, među opće službe, unutar službe upravljanja ljudskim resursima, u operativu ili računovodstvo, odnosno controlling.

Informatika je jedna od mlađih poslovnih funkcija koja se pojačano razvila na našim prostorima u zadnjih dvadeset do dvadeset i pet godina i možda je to jedan od razloga zbog kojih njena funkcija nikada nije u potpunosti razjašnjena niti postoje dobro implementirani opći obrasci koji bi informatiku smještali na potrebni nivo organizacijske vidljivosti i važnosti.

Stihijsko i nestrukturirano upravljanja informatikom još više začuđuje uzme li se u obzir činjenica kako metrike mjerenja uspješnosti ulaganja u informatičke projekte i informatičku funkciju postoje a mnogi istraživači bavili su se modelima ustroja informatičke funkcije. Jedan od najpoznatijih i najraširenijih je tzv. McFarlanov model strateške rešetke koji je danas de facto referentni model za određivanje prikladnosti položaja informacijskog sustava. Taj je model prije nekoliko godina dorađen u skladu s eksponencijalnim razvojem informacijske te se uloga informatike u organizacijama može promatrati putem dvije temeljne strategije:

1. Obrambena (reaktivna) informatička funkcija – temeljni zadatak je omogućiti efikasnu i cjenovno opravdanu informatičko-komunikacijsku podršku temeljnim poslovnim procesima. Operativno korištenje sustava je daleko važnije od inovacija koje mogu utjecati na temeljnu strategiju poslovanja poduzeća. Međutim, čak i u ovom slučaju položaj informatičke funkcije je strateški, što se ogleda u slučaju ispada ili otežanog funkcioniranja pojedinog podsustava, kada kompanija može biti izložena značajnim gubicima.
2. Proaktivna (ofenzivna) informatička funkcija – informatika se osim u operativne svrhe koristi i u strateške, kao oružje konkurentske prednosti. Informatika, koristeći svoje discipline, može poboljšati konkurentsku poziciju poduzeća na tržištu, povećava posredno i direktno operativne marže i stvara nove vrijednosti i poboljšava usluge i proizvode koji se nude na tržištu.

Nadogradnja ovakvog strateškog razmatranja u biti je temeljna McFarlanova rešetka koja je predstavljena dvodimenzionalnim grafom. Na X osi grafa nalazi se procjena utjecaja informatičke funkcije na strategiju poduzeća dok se na Y osi grafa nalazi utjecaj informatike na operativno provođenje poslovnih funkcija. Ovisno o procjeni postojećih parametara te poželjne uloge informatike u poslovanju, ovaj model strateške rešetke može poslužiti za adekvatno pozicioniranje informatičke funkcije unutar postojeće poslovne paradigme korporacije ili organizacije.

Četiri temeljna kvadranta u biti čine četiri moguća temeljne strategije informatike: podržavajuća, reaktivna, proaktivna i strateška.

Danas u Hrvatskoj većina tvrtki ima bolje ili lošije implementiranu informatiku koja je podržavajuća ili u najboljem slučaju reaktivna, dok izrazito mali broj tvrtki shvaća važnost informatike, te bi se moglo reći da je njena funkcija strateška. Radi se najčešće o financijskim institucijama te onima iz tehnološkog i komunikacijskog sektora, dok  praktično cjelokupna industrija (odnosno, u hrvatskim uvjetima, njeni ostaci) te turistički sektor cjelokupnost vlastitih informatičkih sustava promatra u okviru troška i podržavanja procesa koji se smatraju temeljnima, bez stvarnog utjecaja na strategiju poslovanja.