Dvije godine svjetske burze se nalaze u fazi “tržišta medvjeda”. Poznato je kako burze reagiraju preuranjeno na ono što će se tek dogoditi u realnom sektoru, no isto tako, predviđaju budućnost i unaprijed počinju svoj rast u odnosu na realni sektor.
Hrvatska Vlada godinu dana je bila u fazi stupora, bavila se uvezeno-interno-produciranom inflacijom da bi tek dolaskom Nove godine 2009 i osobito, tijekom siječnja i veljače, napokon u javnost došle konfuzne “depeše” o tome kako se ipak nešto događa, kako je hrvatska, izvozom u odnosu na uvoz, slabo pokrivena privreda, ipak pogođena recesijom.
Jedna od premisa koja se često može čuti je kako se “mora štediti”. Činjenica je da slaba i mala privreda koja je u odnosu na svjetske razmjere posve beznačajna, definitivno ne može potrošačkom ekspanzijom suzbiti kontrakciju ekonomske aktivnosti. No, isto tako, pitanje je koliko će neselektivno rezanje troškova – nečiji trošak prihod je nekoga drugog – pomoći državi u krizi.
U profesionalnim krugovima, pa i onima vezanim uz ICT tehnologije, mogu se čuti uglavnom ujednačeni komentari o tome kako se u privredno tkivo uvlači nesigurnost i nelikvidnost, razvojni se projekti prekidaju, “preusmjeravaju” (uglavnom smanjenjem troškova) ili otkazuju “za ovu godinu”, prekida se novo zapošljavanje, čak se potiho govori o otpuštanju “onih na određeno vrijeme”, “onih preko studentskog ugovora” ili onih koji su “low performers”.
Na socijalnim mrežama poput LinkedIn, članovi mnogih grupa postavljaju pitanja poput “što ćete učiniti u recesiji kako biste prilagodili poslovanje svog IT odjela novoj situaciji”. Sudionici u diskusijama natječu se u poznavanju strategije korporativnog upravljanja informatikom, pronalaze one načine ušteda koje nisu svima očite na prvi pogled i ističu svoju prilagodljivost.
No, u tim uvjetima, nameće se pitanje – što su isti ti rukovoditelji radili zadnjih godina ako su *sada*, u trenutku kada dolazi do smanjenja opsega gospodarske aktivnosti, odlučili obratiti pažnju na “rezanje troškova”? U slučaju da je nešto optimizirano ne treba ga dalje optimizirati jer se neizostavno dolazi do spoznaje zakona o opadajućim prinosima, osim u slučaju promjene sustava.
U svakom slučaju, da mi netko izloži plan smanjenja troškova, ne bih ocijenio sposobnost te osobe da *sada* smanji troškove a osobito ne bih bio impresioniran postocima na PowerPoint prezentaciji, nego bih ga pitao zašto se za određenu uslugu godinama plaćalo prevelike iznose, zašto u odjelu ima zaposlene ljude koji očito nisu imali što raditi puno radno vrijeme, zašto se prečesto mijenjao hardver koji je dobro vršio svoju funkciju…
Ovakvo ponašanje u biti je i dovelo do situacije u kojoj se svjetska privreda danas nalazi, što dovodi do zaključka kako svjetskom ekonomijom u velikoj mjeri ne upravljaju hladni ekonomski zakoni nego ljudska psihologija koja je počesto stohastične naravi.